Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI


Sega - Atifova "evropska" Banjaluka
Luda kuća...! - Atifova "evropska" Banjaluka
Nada - Atifova "evropska" Banjaluka
Posmatrač - Atifova "evropska" Banjaluka
Co - Atifova "evropska" Banjaluka
Željko - Atifova "evropska" Banjaluka
Saima - Atifova "evropska" Banjaluka
Nada - Atifova "evropska" Banjaluka
Heretik - Atifova "evropska" Banjaluka
Cika Sulito - Atifova "evropska" Banjaluka



NOVO - Dragan Bursać - Karadžićeva odbrana Dodika

Link na video klip o Banjaluci 90-tih - BANJALUCKI GETO

PREPORUCUJEMO PROCITAJTE

RADMILA KARLAŠ

Bosanski duh jaci od podjela
Laktašenkov tamni vilajet
Za referendum spremni
Čuvajte mi kontejnere kao zjenicu oka svog!
Dodik - Čuvar naroda u grejs periodu
Bosanski Ćopić u inat srpskom Ćopiću
Radmila Karlas: Koja Bosna brate Ivo

Drugi autori
Aleksandar Trifunovic - Osmijeh za koji se treba boriti
Vojislav Erceg: Od picinog parka do Bakinaca
Bojan Bajic - Jevandjelje po Srdjanu
Lud je lud, al sud je sud
Ko su bosanskohercegovacki melezi
Bosna postoji samo gruntovno
Nada i Zora
Enisin prijedlog - Brijunski Antibarbarus
Dodiktatura
Lažna dama Banjaluka
Sašin prijedlog - Sarajevo se promijenilo
Natasin prijedlog - Srdjanova zrtva nije nila uzaludna
E-novine, ljubavi moja
Evo malo humora Braniću svoje nasljeđe, jer sam bez njega niko i ništa Banjaluka: Ko u RS-u slavi 25. novembar
Intervju sa Radmilom Karlas u e-novinama
Obicna gradjanka Intervju sa Josipom Pejakovicem

Nek nam živi, živi rad

Stogli smo u Lijepu našu. Već pet dana vodimo žestoku borbu sa neprijateljem.

Trava visoka oko 1,5 m svuda oko nas.

Poznato je da se neprijatelj lakše savlada slogom i pomoći prijatelja. Da nam nije Slovenca i Varaždinca ne bi mogli otvoriti kapiju da udjemo u dvorište.

Znali su da dolazimo pa su nas istinski obradovali.

Sve ostale djelove posjeda je Vice kosio a ja skupljala. Kad bi se ostavila prvi manji vjetar bi je raznosio na sve strane.

Gledam moje Sarajlije kako protestuju pred parlamentom za jedinstveni matični broj u BiH i kako nista ne mogu učiniti.

Imaju dvostruke neprijatelje - primitivne nacionaliste i lude političare. (posakrivali se u mišje rupe), pa je borba danima uzaludna.
Ne mogu doživjeti osjećaj lijepe pobjede kao mi kad vidimo "savladanu travu" i  uživanje u plodovima naseg rada.

Slike u prilogu.

Pozdrav Saima

Dud rodio kao nikad i presladak je

 

Ni mi stari se ne damo

Na blogu sam već više puta pisao o našoj mladosti koja se izuzetno dobro snašla u novim sredinama. Pisao sam o najboljim đacima škola, diplomcima na najpoznatijim univerzitetima svijeta, našim mladim magistrima, doktorima nauka…Pametan smo mi narod i žalosno je što svi ovi uspjesi nisu našli plodno tlo tamo gdje su trebali. Ovako, svijet je sretan što ih je dobio a u staroj domovini za njih nema mjesta. Tamo pamet, znanje i predani rad nisu na cijeni.

Nisu samo naši mladi pronijeli ime naše domovine po Amerikama, Evropama, Australijama  i drugim kontinetima. Ni mi, stari, se ne damo. Istina, o njima sam manje pisao ali to ne znači da su naši uspjesi manje vrijedni. Posebno ako znamo koliko je trebalo napora da se pod stare dane savlada jezik, uklopi u nove sredine, razumije poslovna folozofija.

Evo ovih dana mi stiže vijest kako je moja prijateljica i komšinica ovdje u Pittsburgh-u Jasna proglašena radnikom mjeseca u velikoj bancy BNY Mellon. Kako se radi o prvom priznanju ove vrste dodijeljenom zaposlenim u odjeljenju Human Resource koje ima zaposlene u New York-u, Boston-u i Pittsburgh-u, to ovo priznanje još više dobija na vrijednosti.

Jasni upućujem iskrene čestitke s željom da s dobrim radom nastavi do skorašnje penzije.

Atifova "evropska" Banjaluka

Evropska Banjaluka! Puna su je usta političara. Misle, valjda, da zgrade koje su poslije rata izgradili od pokradenih para jedan grad čine evropskim. Ne znaju oni da grad čine ljudi a u našoj Banjaluci ih je zadnjih dvadesetak godina jako malo. Šljeglo se tamo svega i svašta i donijelo svoju kulturu u Gospodsku ulicu. Misle, valjda, da su, ako koračaju Gospodskom, postali gospoda. Ili građani. Liči mi to na jedan bezobrazan vic koji ne bih ovdje da prepričavam.

Zaboravljaju oni da se kultura stvara godinama, da ona potiče iz familije, škole, da se ne može tako lako iz opanka u cipele.

O Banjaluci kao evropskom gradu, koja blista, sam čuo i od nekih starih 
Banjalučana nakon njihove posjete gradu. Kako rijetko navraćam, pomislih da možda griješim.

Jučer, opet na facebook-u, naletih na kratki video klip mog prijatelja iz muzičkih dana, Atifa Turčinhodžića. Ovih stotinjak sekundi me uvjeri da nisam pogriješio. One kazuju sve. Pred našim očima se ukazuje ta „evropska“ Banjaluka u svoj svojoj ljepoti. Melem za dušu. A još više za uši.

Gledam ovaj klip i mislim se: e moja Banjaluko, šta si doživjela. Od nekadašnjeg grada sada je to jedna prava srbijanska palanka. Sav ugrađeni beton, staklo i čelik nije uspio promjeniti mentalni sklop novih Banjalučana. Korijeni ostaju duboko usađeni u psihu pridošlica i trebat će generacije i generacije da se kultiviziraju. Ako ikada!

Zahvaljujem se Atifu što me svojim kratkim video uretkom podsjeti na stvarnost jer čovjek se ponekad zanese pa počne maštati...

A kako ovu „evropsku“ Banjaluku vide oni naši prijatelji i poznanici koji nisu nikuda mrdali ovih dvadesetak godina, ne znam. Izgleda da im ona prija, jer ne bune se. Jer, kome je dobro, taj nema razloga za nezadovoljstvo. Osjetim to po sebi.

Alkap

Nedavno mi u ruke dođe ova knjiga, jedna od mnogih o Banja Luci. Jako mi se dopala pa želim sa vama blogeri da podjelim lijepa sjećanja o našen  gradu. Ovo je priča ALKAP iz poglavlja GALERIJA.


Enisa

Vrbas je već oplićao ko nikad prije. Namačem se koliko vrijeme dopušta, a između se družim sa ono malo njih koji ostadoše.

Laprdam kao i za onog vakta kada je Bog hodo po Banja Luci. Joco Bojović, Lojzo Ćurić, Dževdo Jakupović i raja sa Studenca i danas se pozdravljaju sa Jocinim  "Zdravere!" Ovi novi naučili voziti dajak - ama nekako nazor.

Jučer sam prošao Abacijom. Bijaše blizu ponić. Ispod Oraha, pa prema Zelenom mostu - oblaci dima "trave" koju duva skupina mlađarije. Sat kasnije skupi se nas pet-šest. Sa roštiljom i gitarom.

Jest da će skoro zora, no ćeif je ćeif, I - da ne duljim - nadvladasmo "travu". Roštiljem i tihom pjesmom. Uz meku rakiju i u Vrbasu hlađeno pivo. Kad je od Rebrovca sunce zasvijetlilo obrazi onih koji su pozaspali u travi bijahu išarani busenjem... Prave, banjalučke, sparušene trave..

Sjećanja rasplićem oko Oraha, Alije i Abacije...

Iz knjige "Izlet u Banjaluku" Slavka Podgorelca

Bile nam Žiške

Bile nam Žiške. Stigoše nam iz daleka. Već odavno ih nagovaramo da nam dođu a oni nikako da se otisnu preko velike bare. Ove godine se konačno ohrabrili pa stigoše u posjetu. Prvo skočiše do Chicago-a a onda, zajedno sa Jasnom i Esom doletješe do Pittsburgh-a.

U ovih zadnjih dvadesetak godina ovo nam je tek treći susret. Nakon što smo ih ispratili u Švedsku iz Zagreba 1994. godine, kada pojma nismo imali gdje ćemo mi završiti, jednom smo ih posjetili u njihovoj novoj domovini Norveškoj (gdje su završili nakon mnogo peripetija i neizvjesnosti), jednom smo se na kratko vidjeli na Jelsi, i zadnji put, opet na kratko, u Dublin-u.  

Odavno razmišljam kako ćemo se češće družiti kada stignemo do penzija ali nikako da uskladimo sve obaveze i skratimo daljine koje nas dijele. A nekada nas je dijelilo samo stotinjak metara ulicom Djede Kecmanovića.

Za ovaj naš susret sam planirao mnogo toga ali se nije imalo vremena za sve. Pokazao sam im Pittsburgh, odveo u obližnji park, skoknuli smo do Nijagare, posjetili Tufekčiće, žene su išle u šoping... I, naravno, cijelo vrijeme smo pričali, pričali i pričali, jer prošle su godine i puno toga se u međuvremenu desilo.

Kod nas u Americi gosti ne mogu proći da se samo odmaraju. Tako je bilo i sa Žiškama. Ženski dio je aktivno učestvovao u pripremanju hrane a muške sam zaposlio u dvorištu. Podsjetio sam ih kako se kosi trava a Esin zadatak je bio da svako jutro pomete lišće ispred kuće i na patio-u. Sudeći po onome kako su posao obavili, položili su ispit i spreman sam da im budem referenca ako im bude trebalo za posao.

U razgovoru smo se, pored izbjegličkog života, dotakli i devedesetih. To je u ovakvim susretima neizbježno jer da se nije dogodilo ono što se dogodilo naši susreti ne bi bili prava dragocjenost kao što su to danas. U ragovoru smo se podsjetili nekih događaja, nekih ljudi i njihovih postupaka iz dana kada niko od nas nije znao šta nam nosi sutra. Susret mi je pomogao da prikupim dodatne informacije za knjigu koju pišem jer sa ove vremenske distance teško se prisjetiti šta se kada događalo.

Žiške smo nakon desetak dana ispratili za Chicago, uz dogovor da je sada na nama red da se uputimo preko velike bare.  

Nadam se da opet neće proći godine do našeg ponovnog susreta.

Uz prilog sam zakačio dvadesetak slika, onako nasumice. 

Ručak

Kumin rođendan

Ferid i Aida u parku

Samo što ne poletim...

Provjera kvalifikacija

Na Duquesne Universitz

Jedna sa mojim radnim kolegom Raom

Gledam vas, gledam...

Station Square

Vožnja brodom s pogledom na downtown

Na Mt Washington-u

Stigao nam Tufe u posjetu

Al smo se smjestili...

Ispred nove sportske dvorane

Na Nijagari

Kume

Ispred kuće Tufekčića

U društvu sa Jasnom

A sad adio...

Zaja

Još jedan naš banjalučanin je zadnjih dana maja uplovio u mirne penzionerske vode. Esad Cerić, Zaja, danas ne rani na posao. Danas, pa još tako narednih sto godina, sve polagano.

Za toplih dana, tu je bazen koji u vruće St. Louis-ke dane donosi rashlađenje. Ne može se to porediti sa Studencem, ali nije ni za odbaciti.

Zaji želim mnogo, mnogo penzionerskih dana i da se, kada se bućne u bazen, sjeti nas koji se u isto vrijeme kupamo u znoju lica svog. Bit će nam lakše znajući da je još jedna prognana poštena banjalučka duša našla zasluženi mir daleko od svog grada uprkos onima koji su su nam pripremili drugačiju sudbinu.

Neka je sa srećom!